Novi Zeland je kroz svoju povijest imao visok životni standard i stabilno gospodarstvo koje se prije svega temeljilo na snažnoj povezanosti s Velikom Britanijom u koju je Novi Zeland izvozio poljoprivredne proizvode. Novozelandsko se gospodarstvo oslanjalo na mali broj primarnih proizvoda kao što su vuna, meso i mliječni proizvodi, a visoka potražnja za ovim proizvodima jamčila je gospodarski prosperitet.

 

Međutim, Velika Britanija je 1973. postala članicom Europske ekonomske zajednice čime je novozelandskim proizvodima znatno otežan pristup na britansko tržište. Drugi čimbenici kao što je naftna kriza tijekom 1970-ih izrazito su negativno utjecali na novozelandsko gospodarstvo smanjivši mu konkurentnost. Novi Zeland je do 1973. imao viši životni standard nego Australija i Zapadna Europa, ali su ovi događaji prouzrokovali dugu i vrlo tešku gospodarsku i društvenu krizu u kojoj je Novi Zeland morao pronaći nova tržišta. U to je vrijeme Novi Zeland počeo zaostajati za Australijom i Zapadnom Europom da bi do 1982. bio najsiromašnija razvijena zemlja.

 

Od 1984. nekoliko uzastopnih vlada je započelo s provedbom bitnih makroekonomskih reformi koje su pretvorili Novi Zeland u liberalno i slobodno gospodarstvo. Vlada je 1980-ih godina morala smanjiti javnu potrošnju te, povezano s tim, i opseg socijalnih i ostalih pogodnosti, ukinuti većinu uvoznih i drugih ograničenja i pokrenuti privatizaciju većine državnih poduzeća. Glavni ciljevi Novog Zelanda su sklapanje sporazuma o slobodonoj trgovini i razvoj gospodarstva temeljenog na znanju. Neke od gospodarskih poteškoća s kojima je Novi Zeland danas suočen su: visok deficit (7% BDP-a), spor rast izvoza usluga i nedovoljan porast produktivnosti. Novi Zeland je od 1970-ih zahvatilo nekoliko valovaodljeva mozgova, a mladi i obrazovani radnici su većinom odlazili u Australiju i Veliku Britaniju. Novi Zeland je, međutim, u posljednjih nekoliko godina pokrenuo ambiciozan program useljavanja koji je privukao obrazovane profesionalce iz Azije, ali i Europe.

 

Na Novom Zelandu ima 406.000 ha njiva i trajnih nasada (1,5% površine) te 13,63 mil. ha travnjaka i pašnjaka (50,6% površine), a prevladavaju velike specijalizirane farme u privatnom vlasništvu. Najvažnije je stočarstvo, prije svega mesno i mliječno govedarstvo (9,46 mil. grla) i ovčarstvo (45,68 mil. grla, 5. na svijetu). U ovčarstvu je najvažnija proizvodnja vune, a Novi Zeland je 3. najveći svjetski proizvođač vune. Novi Zeland je ujedno i najveći izvoznik janjećeg i ovčjeg mesa, a ovčje su farme rapoređene po cijeloj zemlji.

 

Za razliku od stočarstva, poljodjelstvo je izrazito usmjereno na domaće tržište, pogotovo u nizini Canterbury na Južnom otoku gdje se uzgajaju žitarice (ječam, pšenica, kukuruz, zob) te krumpir i povrće, a u manjoj mjeri hmelj, duhan i uljana repica.

 

Na Sjevernom otoku jako je rašireno voćarstvo, prije svega uzgajaju se jabuke, marelice, breskve, šljive, nektarine, naranče, limun i kivi, a brzo se širi i vinogradarstvo.